Blog
srijeda, srpanj 25, 2012
Volim te.

Lijep si.

Neki put mi ideš na živce i hoću iz kože

iskočiti.

Ipak,

dobro je kad si tu

ponekad i zaboravim koliko.

Imaš te dječje sjajne oči, bilo bi mi lakše

kad sam ljuta

da nemaš. Al jebi ga.

Volim tvoja ramena

široka kao horizont.

Kad se ustaneš iz sna, nakon što te budim već

sat i pol i luda sam

pa proviriš s tim ramenima

svaki put malo padnem  u afan.

Ali, nesrećom za tebe,

izvještila sam umijeće ljućenja do ibera

to mi je čak i na autopilotu kad treba

čisto da te uvjerim da mi se ne buš šarmom izvuko

kao kad bih se ja izvlačila treptanjem

oblizivanjem

i sličnim jeftinim neodoljivim trikovima.

Zašto meni nikad ne trebaju ti trikovi? I zašto prije

nisam počela shvaćati koliko sam super? Ili brijati da sam super.

Svejedno.

To je možda točka pada u kvar. Napokon?

Nego, ti:

si vrhunski građen, a ja nisam nikad tražila

tipove po izgledu. Pa kad te vidim takvoga

neki glas u meni vikne „score!“ protiv moje volje.

I pretvorim se u cheer leadericu sa šarenim pomponima

ili zločestu učiteljicu, već kako ti paše.

Mada za tebe mogu biti i čangrizava baba

ti su uvijek spreman. I postojan. O da.

(„Score!“)

Ja u tvojim očima vidim oči svoje buduće

djece. I vidim ih oko tebe kako skakuću

dok se igraš s njima kao otac kojeg vole više od

bilo kojeg super junaka.

Ja to naprosto vidim, svemu unatoč.

Ti si drugi u kojemu to vidim a da me ne hvata jeza od

pomisli da ćemo zajedno odgajati bebe.

Hvala bogovima da više nisam u  Onim Vezama

od kojih pogled na budućnost podrazumijeva

potpuno obolijevanje

zdravog razuma.

Ti toliko stvari znaš i možeš i lišen si potrebe

da mnome upravljaš.

(„Score!“)

Jest da je tvoj pojam o vremenu

uzrok mojih čireva na želucu ali

možda trebam malo čilat. Vježbat strpljenje

i nezamaranje.

Naporan si ponekad i nesuvisao.

Ali najviše volim kad me nasmijavaš i kad do zraka

ne mogu doći od smijeha.

Ti si super.

Pogotovo kad malo smanjim kriterije.

delusion @ 11:13 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare