Blog
srijeda, srpanj 25, 2012
Volim te.

Lijep si.

Neki put mi ideš na živce i hoću iz kože

iskočiti.

Ipak,

dobro je kad si tu

ponekad i zaboravim koliko.

Imaš te dječje sjajne oči, bilo bi mi lakše

kad sam ljuta

da nemaš. Al jebi ga.

Volim tvoja ramena

široka kao horizont.

Kad se ustaneš iz sna, nakon što te budim već

sat i pol i luda sam

pa proviriš s tim ramenima

svaki put malo padnem  u afan.

Ali, nesrećom za tebe,

izvještila sam umijeće ljućenja do ibera

to mi je čak i na autopilotu kad treba

čisto da te uvjerim da mi se ne buš šarmom izvuko

kao kad bih se ja izvlačila treptanjem

oblizivanjem

i sličnim jeftinim neodoljivim trikovima.

Zašto meni nikad ne trebaju ti trikovi? I zašto prije

nisam počela shvaćati koliko sam super? Ili brijati da sam super.

Svejedno.

To je možda točka pada u kvar. Napokon?

Nego, ti:

si vrhunski građen, a ja nisam nikad tražila

tipove po izgledu. Pa kad te vidim takvoga

neki glas u meni vikne „score!“ protiv moje volje.

I pretvorim se u cheer leadericu sa šarenim pomponima

ili zločestu učiteljicu, već kako ti paše.

Mada za tebe mogu biti i čangrizava baba

ti su uvijek spreman. I postojan. O da.

(„Score!“)

Ja u tvojim očima vidim oči svoje buduće

djece. I vidim ih oko tebe kako skakuću

dok se igraš s njima kao otac kojeg vole više od

bilo kojeg super junaka.

Ja to naprosto vidim, svemu unatoč.

Ti si drugi u kojemu to vidim a da me ne hvata jeza od

pomisli da ćemo zajedno odgajati bebe.

Hvala bogovima da više nisam u  Onim Vezama

od kojih pogled na budućnost podrazumijeva

potpuno obolijevanje

zdravog razuma.

Ti toliko stvari znaš i možeš i lišen si potrebe

da mnome upravljaš.

(„Score!“)

Jest da je tvoj pojam o vremenu

uzrok mojih čireva na želucu ali

možda trebam malo čilat. Vježbat strpljenje

i nezamaranje.

Naporan si ponekad i nesuvisao.

Ali najviše volim kad me nasmijavaš i kad do zraka

ne mogu doći od smijeha.

Ti si super.

Pogotovo kad malo smanjim kriterije.

delusion @ 11:13 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 19, 2012
Voljela bih da mi je netko rekao koje ću sve pojedinosti o muškarcima morati smatrati normalnima i što će se sve od mene očekivati da progutam bez treptanja. Bez pitanja, dizanja panike u svojoj glavi i izvan, bez  potrebe za analiziranjem i želje za razumijevanjem.

Muškarci cijeli život traže put u slobodu. Žude za mirom. Ne da bi u miru mogli širiti horizonte, nego zato jer u miru mogu fino drkati, spavati do besvijesti, šorati se pitaj boga kojim sve opijatima, igrati igrice ove ili one vrste, okretat se za pičićima na cesti, izurlavat frustre izazvane i time što se jebeno ne znaju artikulirati. Ali će te trebati da im budeš tu da skuhaš i opereš, jer se njima to ne da. Na kraju vapaja: „Pusti me na miru!“ samo još fali „mama“.

„Pusti me, pa to je normalno“, „muškarcu to treba“, „mi smo lovci“, „to nam je u genima“.

Što će žena nego se nasmijati ubojitim argumentima, invokaciji funkcija koje je ona šačica tad postojećih muškaraca imala prije pustih tisuća godina. Nisam mislila da se na to odnosi ona da „muškarci kasnije sazrijevaju“.

U međuvremenu treba imati silnog razumijevanja za činjenicu da oni ne mogu ispuniti obećanja koja su sami dali. Baš ona koja nitko od njih nije tražio a koja su, na koncu, dana ne zbog tebe nego zbog toga što se on u tom trenutku htio osjećati važno. „Napravit ću ti ovo“ ili „popravit ću ti ono“.. Ljubavne pojeve da ni ne spominjem.

Treba, još, razumjeti i da oni ne mogu završiti posao, niti uopće prihvatit se ikakvog posla – bez drame, nervoze i psovanja. Nisu baš uvijek odgovorni, ni pouzdani i treba strepiti da l će fakat otić po dijete u vrtić ili će ovaj put zaboraviti. Ali im ne smiješ pokazati ni sekundu nepovjerenja, pitati ih hoće li da ih podsjetiš, jer će to jako povrijediti njihov ego i naslušat ćeš se – još malo – sranja. Nakon bilo kakve racionalne rasprave on će naravno završiti u ulozi gubitnika ali neće mu pasti napamet da si je svojim ponašanjem sam izbio argumente iz usta nego smo mi žene naprosto kuje koje ni sa čime nisu zadovoljne. I zbog tog uzrujavanja koje si mu priuštila on će morat napumpat svoj ego usputnom žesticom, šmrkom koke, drkicom nad pornićem gledanim u anonimnom prozoru tako da ne ostavlja traga u historyju misleći da ti o tome nemaš pojma, eksplicitnim chatom s nekom voljnom fanfarom, ili jebačinom sastrane. Popis opcija je beskonačan.

Nijednog muškarca nikad nisam ostavila nezadovoljenog. Ljubav, seks, hrana, intelektualna, sportska, umjetnička stimulacija, prijateljstvo, humor, tolerancija. Za sva sranja koja sam napravila užasno sam se trudila snositi odgovornost i zaslužiti da mu ostanem u srcu. A sranja su ispadi izazvani nesigurnošću ili, zapravo, željom za ljubavlju za koju sam mislila da je nisam vrijedna pa sam tako neko vrijeme trčala u krug.

Suprotno tome, svaki mi je iskrcao frapantnu prtljagu nesretnih bivših ljubavi („kuja ga je sjebala“), krivih drina roditeljskog odgoja, emotivne nezrelosti, intelektualne inferiornosti ili lošeg seksa i pritom me natjerao da se osjećam odgovornom za sve to, ili barem dužnom poviti rane ili omogućiti rast ili dozvoliti slobodu, dati onu ljubav koju su trebali dobiti negdje drugdje.

Nakon svega ne prihvaćam više odgovornost za muškarce koje sam skupljala u životu. Ne, nisam ja kriva što su oni kreteni, niti je moja energija takva da priziva eto baš njih. Najjači trik u cijeloj priči nezadovoljnih žena, ili kraće: žena, je to što je svaka od njih uvjerena da je problem u njoj. I u stanju su do bola roštati po sebi i pljuvati po svim stavkama koje ih čine. Ne mogu to više slušati. „Možda nisam dovoljno lijepa, možda nisam dovoljno zabavna, možda nisam dovoljno misteriozna.“ Možda su u šumi. Ne prihvaćam da su sve te žene same krive što su im srca izlomili razni kreteni.

Kad kažem kreteni uopće nemam volju nekog vrijeđati. To je samo jako tužno ali bilo kakva klasifikacija se valjda nečime zaslužuje. Što je tip koji kaže svojoj curi plavuši navodeći razlog rastanka „ali ja sam uvijek htio imati rudlavu brinetu“? Što je tip kojem stan smrdi jer mu se ne da prati ono što zmaže ali zato fura šminka obleku i brije na intelekt ili je, pak, direktor koji jako glasno voli pričati na mobitel da svi čuju riku alfa muškarca? Što je tip kojeg tata zove ujutro da ga probudi jer on to ne može? Što je tip koji ima dobru plaću ali još uvijek ne živi sam?

U svakom slučaju, što mogu drugo biti nego zapanjena izborom? Mogu biti indiferentna jedino. To mi preostaje. Jednostavno ne trebati pored sebe nekog barem normalnog. Nekoga tko zna suvislo pričati a da pritom nije emotivno osakaćen (ili je jedno ili je drugo). Tko živi u stvarnosti, koji više realizira a manje planira. Tko je dobra osoba ali i dobar ljubavnik. Tko napravi ono što kaže da bude.

Tko nije tvornica izgovora. Nepouzdana, nevjerna, nesposobna, preplašena, nedorasla, zatucana, emotivno zakržljala.

Negdje duboko ispod svih tih muških sranja možda i čuči neki Čovjek. Samo više ne mislim da ga se isplati iskopavati.

delusion @ 12:46 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 7, 2012
Nisi ti kriv što ti nisi taj. Nitko nije Taj.

Neću više u drugima tražiti

Odgovor na snove kad me ljudi

Prevrtljivi a spori podsjećaju na nesreću.

Manje bih sanjala da sam znala,

Manje gubila volju za javom.

Ili bih možda sanjala nešto drugo,

Da sam znala.

Kad se obesmisli smisao traženja

A stara si već za iluzije

Kojim putem dalje?

Zašto uopće igdje?

Kad sam već bila daleko i duboko

Već spoznala granice svojih

Pretpostavki, paradigme svojih modusa.

Niti ne znam trebam li

Izmišljati nove, a i

Kratka sam i s voljom.

Ispalo je da

Su me sve krivo učili i da sam

Sve krivo

Prepisivala.

Možda sam ja Taj.

Primi me za ruku, ne želim uopće znati

gdje smo se sve razočarali.

Idemo sa zmajevima negdje

letjeti.

Smijati se.

Pustiti ideje da

nestanu,

dati stvarnosti da bude.

Ne pisati snove preko jave.

Živjeti.

delusion @ 16:48 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 23, 2012
htjela bih sad malo šutjeti u tišini

da mi škripi samo olovka i priča mi

o svemu što ne vidim,

čega sam svjesna ponekad kad žmirim pred

očitim.

da mi kaže da sam živa od ljubavi i mira.

da me zagrli pripadanje

nevidljivom svijetu koji je sasvim skladan,

neiščašen, nefragmentiran.

htjela bih da priča sušeći mi suze

od sivila stroboskopne izmjene jutra i večeri,

u kojima trebam naći

svaki put ispočetka

svoje nepromjenjivo. ono sve što nije moj identitet

ali je ja.

i ti.

i oni.

delusion @ 15:55 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare